|
Страница 2 од 2 "Junačio se bio preko svake mjere i nije ni pomišljao na to da bi se dvije siromašne i nezaštićene žene mogle izbaviti od njegove vlasti. Tomu su njegovu uvjerenju znatno pridonijeli taština i onaj stupanj samopouzdanja što se najbolje može nazvati zaljubljenošću u sama sebe. Petar Petrovič je bio počeo od ničega pa se u njega razvila bolesna navika da uživa u samom sebi. Mnogo je držao do svoje pameti i sposobnosti i čak je kadikad, dok je bio sam, uživao gledajući se u zrcalu. Ali najviše je na svijetu volio i cijenio svoje novce stečene radom i kojekakvim dovijanjem: novci su ga izjednačavali sa svime što je bilo iznad njega."
Razumihin je bio prijatelj Raskoljnikov. Jedino je njemu Raskoljnikov govorio dosta toga; više nego bilo kome drugom
"S Razumihinom se, međutim, tko zna zašto, nekako zbližio, naime, nije se baš zbližio nego je samo s njim bio razgovorljiviji, otvoreniji. Uostalom, s Razumihinom nije čovjek ni mogao biti drugačiji. Bio je to neobično vedar i društven momak, dobar do prostodušnosti. Doduše, ispod te prostodušnosti krila se i dubina i dostojanstvo. Bio je vrlo bistar, premda gdjekad zaista priprost. Bijaše upadljive vanjštine - visok, mršav, vazda loše obrijan, crnokos. Ponekad je zapodijevao kavgu i bio na glasu sa svoje snage. Pio je kao spužva, ali je mogao biti i bez pića; ponekad bi pretjerao u vragolijama, ali je mogao i bez njih. Za Razumihina je bilo značajno još i to što ga nikad nikakvi neuspjesi nisu zbunili i što ga, čini se, nikakve nepovoljne okolnosti nisu mogle skršiti. Mogao je stanovati i na krovu, trpjeti najgoru glad i veliku studen. Bio je vrlo siromašan i bez igdje ikoga, zarađivao je novce svakojakim poslovima. Znao je bezbroj izvora iz kojih je mogao crpsti, naravno poštenim radom. Jednom nije cijele zime ložio u svojoj sobi tvrdeći da je čak i ugodnije jer se u hladnoj sobi bolje spava. Nedavno je i on bio prisiljen prekinuti studij, ali ne zadugo, i upeo se iz petnih žila da popravi svoje imovinske prilike kako bi mogao nastaviti studirati."
Zosimov je bio Raskoljnikov liječnik
"Zosimov je bio visok i ugojen čovijek, podbuhla i bezbojno blijeda, glatka izbrijana lica,svijetle ravne kose, s naočalama i s velikim zlatnim prstenom na prstu nabreklom od debljine. Bilo mu je oko dvadeset sedam godina. Na sebi je imao širok gizelinski lagan kaput,svijetle ljetnje hlače i uopće je sve na njemu bilo nekako široko, gizdavo i novo novcato; rublju mu nije bilo zamjerke, a lančić na satu bijaše podebeo. Kretnje mu bile spore, nekako mlitave, a u isti mah promišljeno slobodne; svaki čas izbijaše iz njega taština, iako se trudio da je prikrije. Svi njegovi znanaci držali su da je težak čovijek, ali su trvrdili da zna svoj posao.
Sonja je bila Marmeladova kći. Bila je prostitutka, brinula se za svoju obitelj, a ujedno je pomagala i Raskoljnikovu.
"Sonja je bila niska rasta, djevojka od svojih osamnaest godina, mršava, ali prilično zgodna plavojka, izvanredno lijepih plavih očiju."
"Bijaše to mršavo, posve mršavo i blijedo lišce, prilično nepravilno, nekako ušiljeno, šiljasta nosića i brade. Čak se ne bi moglo reći da je ljepuškasta, ali su joj zato plave oči bile tako bistre, a kad bi živnule, lice bi joj postalo tako dobro i tako prostodušno da je i nehotice privlačilo čovijeka. Osim toga, na njenu licu, pa i na cijeloj njenoj pojavi, bila je još jedna karakteristična crta: iako joj je bilo osamnaest godina, izgledala je još gotovo kao djevojčica, doimala se mnogo mlađe nego što je uistinu bila, tako reći pravo dijete, što se gdjekad čak i smiješno očitovalo u nekim njenim kretnjama."
Raskoljnikova majka bila je osjećajna i voljela je svoju djecu, ali je također bila i proračunata. Pristala je, čak što više i željela da se Dunja uda za Lužina iako je znala da ga Dunja ne voli, ali je isto tako znala da bi udajom svoje kčeri riješila materijalno stanje svoje obitelji.
"Puljheriji Aleksandrovoj bilo već četrdeset tri godine, na licu su joj ostali tragovi nekadašnje ljepote, a osim toga doimala se mnogo mlađa nego što je uistinu bila, kao što gotovo svagda biva u žena koje su do pod stare dane sačuvale bistrinu duha, svježinu dojmova i čestit, čist žar srca. Da kažemo uzgred da je očuvanje svega toga jedini način da se i u starosti ne izgubi ljepota. Kosa joj je već počela sijedjeti i prorjeđivati se, oko očiju su joj se već davno bile razgranale sitne bore, obrazi joj upali i osušili se od briga i jada, pa ipak je to lice bilo još divno. Bijaše to slika i prilika Dunječkina, samo nakon dvadeset godina, jedino bez onog izraza donje usne što je u nje stršilo. Puljherija Aleksandrova bijaše osjećajna, ali ne i sentimentalna, bila je bojažljiva i postupljiva, ali samo do određene granice: mogla je dugo popuštati, na mnogo je šta mogla pristati, čak i na ono što se protivilo njenim uvjerenjima, ali je svagda postojala određena granica poštenja, pravila i najdubljih uvjerenja preko koje ju nikakve okolnosti nisu mogle natjerati da prijeđe."
Porfirij Petrovič bio je kriminalistički inspektor i na neizravan način izvlačio je iz Raskoljnikova istinu o ubojstvu Aljone Ivanove.
"Porfirij Petrovič je bio obučen po domaću, u kućnom kaputu, u posve čistoj košulji i u izgaženim papučama. Bio je to čovijek od svojih trideset pet godina, onizak, punašan, pa i trbušast, glatko izbrijan, bez brkova i zalizaka, kratko podšišane kose na velikoj okrugloj glavi, nekako posebno ispupčenoj na potiljku. Njegovo nabuhlo, okruglo lice s pomalo Page Rankingćastim nosom bijaše nezdrave, tamnožute boje, ali prilično živahno i, što više, podsmješljivo.Bilo bi možda i dobroćudno da nije bilo izraza očiju koje su se sjale nekakvim žitkim, vodenastim sjajem i bile zastrte gotovo bijelim trepavicama što su treptale baš kao da namiguju. Pogled tih očiju nekako je čudno odudarao od cijele njegove pojave na kojoj je bilo čak i nečega ženskoga, te je pridavao mnogo više ozbiljnosti nego što bi čovijek u prvi mah očekivao."
Svidrigajlov je bio vrlo bezobziran , pohotan čovjek koji nije birao sredstva da ostvari svoj cilj i naum.
"Pazikuća je stajao na vratima svoje sobice i pokazivao ravno u njega nekom oniskom čovjeku koji je vanjštinom ličio na obrtnika, u prsluku i nečim nalik na kućnu haljinu; izdaleka bi se reklo da je žensko. Glavu je, u masnoj kapi, oborio, pa i sav je bio nekako pogrbljen. Podbuhlo, smežurano lice govorilo je da je prevalio pedesetu; sitne oči urasle u salo gledale su nekako mrzovoljno, strogo i nezadovoljno."
"...neznanac svejednako stoji na istom mjestu i netremice ga motri. Najednom oprezno preskoči prag, brižljivo zatvori za sobom vrata, priđe stolu, počeka časak - za sve to vrijeme nije odvajao očiju od njega - i polagano, nečujno sjedne na stolac do ležaja; šešir odloži do sebe na pod, pa se objema rukama podupre o trskovac i bradu nasloni na ruke. Očito je bio spreman da dugo čeka. Koliko je Raskoljnikov mogao razabrati kroz trepavice kojima je treptao, bio je to čovijek već u godinama, stamen, bujne, svijetle, gotovo bijele brade..."
Andrej Semjonovič je bio cimer od Petra Petroviča.Dokazao je svoje poštenje time što nije htio lagati da je Sonja ukrala Lužinu novac već je rekao istinu, tj. ono što je vidio, a to je da je Lužin podmetnuo novac Sonji i optužio ju za krađu.
"Još je u provinciji bio čuo o Andreju Semjonoviču, svom bivšem štićeniku, da je jedan od najistaknutijih mladih naprednjaka i, štoviše, da navodno igra važnu ulogu u nekim zanimljivim i famoznim društvima."
"Taj je Andrej Semjonovič negdje služio, a bijaše neishranjen i skrofulozan čovjek niska rasta, nevjerojatno plav, sa zaliscima u obliku kotleta na što je bio neobično ponosan. Uz to su ga vječito boljele oči. Bio je prilično meka srca, ali je govorio vrlo samouvjereno, a koji put čak i izvanredno uznosito, što je, s obzirom na njegovu sitnu pojavu, bilo gotovo svagda smiješno. Amalija Ivanova ubrajala ga je, inače, među uglednije stanare jer se nije opijao, a uredno je plaćao stanarinu. Ya sve te svoje vrline, Andrej Semjonovič bio je zaista priglup. A progresu i "našem mladom naraštaju" bio se prikrpio zbog nekakve strasti. Bijaše to jedan iz one nebrojene i šarene legije tikvana, mlitavih žgoljavaca i nedoučenih uobraženjaka koji u tili čas pristanu svakako uz trenutno najpomodniju ideju kako bi je odmah vulgarizirali, kao bi učas napravili karikaturu od svega čemu sami gdjekad sami služe."
"Radilo se o tome da je Lužin instinktivno počeo naslućivati da Lebezjatnikov nije samo vulgaran i priglup čovjek nego možda i lažljivac, i da nema nekih važnijih veza čak ni u svom društvu, te da je samo ponešto čuo iz treće ruke; štoviše, ni svoj propagandni posao možda i ne zna kako treba jer se svakako previše zapleće u tumačenja - a gdje bi on mogao biti neki raskrinkavač!"
Razlozi koji su Raskoljnikova naveli na ubojstvo
"Sve, sve muke tog naklapanja podnio sam, Sonja, i htio sam ih skinuti sa vrata, poželio sam, Sonja, da ubijem bez kazuistike, da ubijem zbog sebe, samo zbog sebe! Čak ni sebe nisam htio o tome obmanjivati! Nisam ubio zbog toga da pomognem majci - koješta! Nisam ubio ni zbog toga da se domognem sredstava i vlasti pa da postanem dobrotvor čovječanstva! Jednostavno sam ubio; zbog sebe sam ubio, samo zbog sebe: a bih li ikad postao nečiji dobrotvor ili bih do kraja života, kao pauk, lovio sve oko sebe u paučinu i svima im pio krv, to mi je u onom trenutku zacijelo bilo sasvim svejedno!...I, što je najvažnije, nisu meni novci bili potrebni, Sonja, kad sam ubio; nisu mi toliko bili potrebni novci koliko nešto drugo...Sve ja to sad dobro znam...Shvati me, kad bih opet išao tim istim putem, možda se nikad više ne bih latio ubojstva. Nešto sam drugo morao doznati, nešto me drugo guralo naprijed: morao sam doznati, i to što prije doznati, jesam li gnjida kao i svi, ili sam čovjek? Hoću li moći preskočiti zapreku ili neću? Hoću li se odvažiti da se sagnem i uzmem ili neću? Jesam li puzav stvor ili imam pravo..."
Raskoljnikov je toliko očajan svojim činom da razmišlja i tome da ode na policiju, sve im prizna i preda se
"Da odem ili da ne odem? - razmišljaše Raskoljnikov, stojeći nasred kaldrme na raskršću i gledajući oko sebe, kao da od nekog očekuje presudnu riječ. Ali nigdje se ništa ne odazva; sve bijaše nijemo i mrtvo, kao kamenje po kojem je gazio, mrtvo za nj, jedino za nj...Najednom u daljini, oko dvjesto koraka od njega, na kraju ulice, u sve gušćoj tami, opazi svjetinu, začuje žagor, uzvike...Usred svjetine stajaše nekakva ekipaža...Nasred ulice zatreperi slabašno svijetlo. Što je to? Raskoljnikov skrene desno i pođe prema svjetini. Baš kao da se za svaku sitnicu hvatao. Kad je to pomislio, hladno se podsmjehne jer je već bio tvrdo naumio da će na policiju, pouzdano je znao da će uskoro svemu doći kraj."
Cijeni ljubav iznad svega i zato ne želi da se Dunja uda za Lužina samo iz računa i da bi se obitelj izbavila iz siromaštva
"- Dunja - nastavi Raskoljnikov na jedvite jade - ja ne želim taj brak, pa ćeš odmah sutra morati, čim se budeš vidjela s njim, otkazati Lužinu, da ne bude više ni spomena o njemu!"
" - Misliš da bulaznim? Ne bulaznim...Udala bi se za Lužina radi mene. Ali ja ne prihvaćam tvoju žrtvu. I zato mu napiši do sutra pismo...otkaži mu... Donesi mi ujutro da pročitam i kvit posla!"
Žali za načinom života kakav je vodio prije ubojstva i iskreno se kaje
"Sad se odjednom živo sjeti tih svojih nekadašnjih pitanja i sumnji i učini mu se da ih se nije slučajno sjetio. Već mu se to učinilo fantastičnim i čudnovatim što je stao na onom isto mjestu kao i nekad, kao da je diosta uvrtio sebi u glavu da može misliti o onom istom kao nekad, i da ga mogu zanimati one iste nekadašnje teme i slike koje su ga zanimale...još ne tako davno. To mu je, štoviše, bilo gotovo smiješno, a u isti ga mah nešto bolno steglo u prsima. Sve to nekadašnje, prošlo učini mu se sad kao da je negdje duboko, dolje, jedva da ga vidi pod nogama, i one nekadašnje misli, i nekadašnji zadaci, i nekadašnje teme, i nekadašnji dojmovi, i cijela ta panorama, i on sam, i sve, sve... Kao da leti nekamo uvis, a sve se gubi pred njegovim očima..."
Raskoljnikovu se sav život počinje vrtjeti oko počinjenog zločina i to ga sve više i više opsjeda, te sa on počinje gubiti i poticati sumnju okoline
" - Da, sam ga je vrag donio, možda je sad sve pokvario. A jesi li primijetio kako je Raskoljnikov na sve ravnodušan, kako preko svega šutke prelazi, osim nečega što ga upravo izbezumljuje, tog ubojstva... - Jest, jest - priklopi Razumihin. - Kako ne bih primijetio! Zanima me to i plaši. Baš su ga onog dana kad se razbolio zaplašili, u policijskoj stanici, čak je i u nesvijest pao. - Pričat ćeš mi opširnije o tome većeras, pa ću i ja onda tebi koješta reći. Zanima me to, zbilja. Navratit ću opet za pola sata do njega...Inače, upale neće biti..."
Iako u velikom strahu zbog plana koji je naumio izvršiti ipak ostaje pri tome i pomno i pažljivo planira ubojstvo
"Što se pak tiče petlje, to je sam vrlo lukavo smislio; petlja je bila za sjekiru. Nije ipak mogao ulicom nositi sjekiru u ruci. A da ju je sakrio pod ogrtač, opet bi je morao pridržavati rukom, što bi se lako primijetilo. A sad, kad ima petlju, treba samo u nju utaknuti oštricu sjekire pa će mu lijepo cijelim putem visiti unutra ispod pazuha. Ako turi ruku u džep sa strane, može pridržavati držalo da se ne klati u hodu; a kako mu je ogrtač vrlo širok, prava vreća, neće se izvana uopće primijetiti da kroz džep pridržava nešto rukom."
"Pošto je sastavio te obje pločice, od kojih je željezna bila manja od drvene, čvrsto ih koncem sveže unakrst; zatim ih uredno i zgodno umota u čist bijel papir i sveže tako da bude malo teže odvezati. To je bilo zato da odvrati na neko vrijeme babinu pozornost te tako uluči zgodan trenutak dok se ona bude baktala s tim zavežljajčićem. A željeznu je pločicu primetnuo radi težine, da se baba bar u prvi mah ne dosjeti da je "stvar" drvena."
"Napomenut ćemo samo uzgred jednu osobitost u svim tim konačnim odlukama što ih je već bio donio. Sve su one imale jednu neobičnu osobinu: što su bivale određenije, to su u njegovim očima bivale u isti mah neskladnije, nesuvislije. Uza sve mučnu borbu u samom sebi, nije mogao ni na čas, za sve to vrijeme, povjerovati u ostvarivost svoje zamisli."
"Trebalo je, dakle, samo kradom ući u kuhinju, kad kucne čas, i uzeti sjekiru, i poslije, sat kasnije (kad sve već bude gotovo), vratiti sjekiru na mjesto."
Sam zločin izgledao je ovako:
"Ni časka više nije smio čekati. Izvadi sjekiru, zamahne objema rukama, jedva i znajući za sebe, i gotovo bez napora, gotovo makinalno, spusti ušicu babi na glavu. Kao da uopće nije uložio u to ni trunka snage. Ali, čim je spusti sjekiru, nadođe mu snaga."
"Tada je udari svom snagom još jednom, pa još jednom, sve ušicom i sve po tjemenu. Krv je briznula kao iz prevaljene čaše i tijelo se izvalilo nauznak. On se odmakne, pusti je da padne i odmah se nagne nad njeno lice; bila je već mrtva. Oči joj bijahu izbečene, kao da će iskočiti iz duplja, a čelo i cijelo lice naborani i iskrivljeni od grča."
Kao što sam već rekla, Raskoljnikov nije namjeravao ubiti Lizavetu. Ona se jednostavno našla na krivom mjestu u krivo vrijeme, a da bi prikrio sve dokaze koji bi vodili do njega, morao ju je ubiti jer nije imao drugog izbora.
"Usred sobe stajaše Lizaveta, s velikim zavežljajem u rukama, i zgranuto, blijeda kao krpa, gledaše ubijenu sestru. Činilo se da nema snage da vrisne. Kad ugleda njega kako je dojurio, zatrepta sva kao list na vjetru, pripodigne ruku, otvori već usta, ali ipak ne vrisne nego počne polagano uzmicati natraške pred njim, gledajući ga uporno, netremice, ali nikako ne puštajući glasa od sebe, baš kao da joj nedostaje zraka da bi mogla vrisnuti. On nasrne na nju sjekirom: njoj se usne iskrive žalostivo, kao u sasvim male djece kad se nečega uplaše pa se zagledaju u ono što ih plaši i spremaju se da zavrište. I toliko je ta nesretna Lizaveta bila priprosta, jednom zauvijek zatucana i zaplašena da nije ni ruke podigla da zaštiti lice, iako bi to bila najnužnija i najprirodnija kretnja u tom času jer joj je sjekira visila nad glavom. Samo je malko pridigla svoju slobodnu lijevu ruku, ni blizu lica, i polako je ispružila prema njemu, kao da ga želi skloniti s puta. Udarac ju je pogodio ravno u lubanju, oštricom, i odjednom joj prosjekao cijeli gornji dio čela, gotovo do tjemena. Samo se stropoštala. Raskojnikov posve izgubi glavu, dohvati njen zavežljaj i opet ga baci pa odjuri u predsoblje."
Koliko god se za Raskoljnikova mora reći da je veliki griješnik toliko bi se trebale istaknuti i njegove dobre osobine. Nije htio iskorištavati Dunjinu udaju zbog sebe niti je krao ili tako nešto. Čak, štoviše, iako nikada nije imao ni prebijene pare, sav je svoj novac dao Katerini Ivanovoj da sahrani muža, a nije čak ni bio dobar s njima. Također je dao novac i onda kada su naišli na onu pijanu djevojku i otjerali od nje onog postarijeg čovjeka koji nije imao časne namjere. Pa, na kraju krajeva, on se sam predao u ruke policiji, a nije morao jer oni nisu imali nikakvih dokaza protiv njega. Bio je više pošten nego što je i on sam mislio.
"Vama je zlo, dajte stolac! Izvolite, sjednite ovamo, sjednite! Vode! Raskoljnikov se skljoka na stolac, ali ne odvoji očiju od lica vrlo neugodno izneneđenog Ilje Petroviča. Časak su se tako gledali i čekali. Donesu vode.
- Ja sam... - počne Raskoljnikov.
- Popijte malo vode.
Raskoljnikov otkloni rukom vodu i tiho, isprekidano, ali razgovijetno izusti:
- Ja sam onda ubio sjekirom onu staru činovničku udovicu i njezinu sestru Lizavetu.
Ilja Petrovič zine. Sjate se ljudi sa svih strana. Raskoljnikov ponovi svoj iskaz..."
|
RSS link na komentare
