F. M. Dostojevski - Zločin i kazna 

Književno djelo Fjodora Mihajloviča Dostojevskog značajno je ne samo u okvirima ruske književnosti, gdje je često bilo osporavano, već je ono mnogo značajnije za zapadnoeuropsku književnost i misao kraja XIX i XX stoljeća. Gotovo da nema pisca, kritičara, povjesničara književnosti ili suvremenog mislioca koji se na neki način odredio prema djelu Dostojevskog. William Faulkner je pisao da je Dostojevski umjetnik s kojim bi se rado usporedio svaki pisac samo kada bi mogao. Austrijski književnik Stephan Zweig smatrao je tragediju Karamazovih isto tako značajnom za svjetsku književnosti isto tako kao i trilogiju Orestija ili epove Homera. Za Thomasa Manna Dostojevski je največi psiholog svjetske književnosti, za Nitzschea on je jedini mislilac od kojeg je nešto naučio. Za Gidea romani Dostojevskog nisu samo knjige već najustreptaliji život za koji zna. Prodiranje u psihički svijet čovjeka, funkcioniranje njegove podsvijesti, kako ih opisuje Dostojevski, visoko su cijenili Freud i Adler. Maksim Gorki je, nazvavši Dostojevskog zlim genijem, priznao da se njegov talent može usporediti jedino sa Shakespearovim.

Tridesetih godina F.M.Dostojevski, sin vojnog liječnika i kčeri morskog trgovca, živi i školuje se, zajedno sa svojim starijim bratom Mihailom, u jednom od najboljih moskovskih pansiona. Tamo se, slično kao i u liceju koji je pohađao Puškin, poseban naglasak stavlja na književnost. Profesor ruske književnosti doduše ne priznaje Gogolja, ali zato svoje učenike detaljno upoznaje s Puškinom, Ljermontovim i Koljcovom. Ovdje se mladi Dostojevski upoznaje i s francuskom književnošću te pored klalika Racinea i Corneillea čita djela suvremenih francuskih autora - Balzaca, Hugoa, George Sand, E. Suea, djela nova i sadržajem i formom, čije ćemo tragove pronaći u stvaralaštvu ranog i zrelog Dostojevskog. Istovremeno on se zanosi i "gotskim romanima" Ann Cliford.

Godine 1837. Dostojevski se, prema želji oca, upisuje na vojnu inženjersku akademiju u Petrogradu. Niz stručnih predmeta i stroga disciplina inženjerske škole oduzimaju Dostojevskom mnogo vremena, ali ga ipak ne sprečavaju da se, kao i do tada, bavi književnošću. Pisam koja Dostojevski u to vrijeme upućuje bratu Mihailu puna su rasprava o Schilleru i E.T.A.Hoffmannu, Byronu i Shakespearu, Goetheu i Homeru. Njegov odnos prema književnosti gotovo je religiozan i upravo je književnost za Dostojevskog to što jedino može izmijeniti svijet. On je još uvijek naklonjen romantičarskoj književnosti kojoj će uostalom biti uvijek naklonjen, no za daljnji život pitomca inženjerske akademije presudno je poznanstvo s Gogoljem.

Dostojevski je završio akademiju u činu oficira, no već sljedeće godine zatražio je otpuštanje iz vojne službe. On se osjeća pjesnik, ne inženjer. Za Dostojevskog istodobno počinju financijski problemi koji će ga pratiti cijeli život. Upoznaje svijet zalagaonica, novčanih zajmova i mjenica, poslovnih ljudi i petrogradskih zelenaša, svijet gdje vlada novac, svijet u kojem će živjeti junaci njegovih romana (Zločin i kazna, Krotka).

Ruski čitatelji upoznaju Dostojevskog kao prevodioca Balzacova romana Eugenie Grandet. Prijevod je objavljen 1844.g., Dostojevski ga smatra izvrsnim, ali taj prijevod je tek predradnja, priprema za književni rad. Prvi roman Dostojevskog bio je Bijedni ljudi(1846). Dostojevski je, oslanjajući se na rusku književnu tradiciju Puškina i Gogolja, stvorio roman u duhu vladajuće naturalne škole, a epistolarna mu forma dopušta da prodire u psihički svijet svojih junaka i na nov način ispriča o životu "malog čovjeka" premjestivši naglasak na sa socijalne na psihološku motivaciju. Iste godine kad i Bijedne ljude Dostojevski objevljuje svoje pripovijetke Dvojnik (1846) i Gospodin Proharčin.

Radeći na noveli Gospodin Proharčin, Dostojevski se poslužio novinskim materijalom, člankom o siromašnom činovniku koji je umro s pola milijuna gotovine. Tim postupkom pisac će se koristiti i pri stvaranju svojih velikih romana (Zločin i kazna, Demoni, Braća Karamazovi) i na taj način povezivati aktualna društvena i politička pitanja Rusije s filozofsko-psihološkom problematikom.

Likovi pripovijedaka Slabo srce (1848) i Polzunkov (1848) pripadaju istoj socijalnoj sredini kojoj pripadaju i likovi prethodnih pripovijedaka i romana, a srodni su im i po svojim psihološkim karakteristikama. Ostajući vjeran svojim siromašnim i osamljenim junacima, sivilu svakodnevničkog gradskog života poniženih činovnika, zavedenih djevojaka i bijednih studenata, Dostojevski želi progovoriti i o ljudskim strastima, moralnim i etičkim traženjima, dobru i zlu, o izuzetnim ljudima, "velikim grešnicima", "napoleonima", o idealnom čovjeku, o ženi razapetoj između strasti i kajanja, o slobodi koja je čovjeku mučna, nepodnošljiva.

Dostojevski zastupa načela idealističke estetike, zahtijeva slobodu stvaralaštva i umjetnosti, smatra da umjetnost mora biti nezainteresirana, a umjetnički čin iracionalan. Njega norme i zadaci ograničavaju, on se ne može i ne želi odreći svog romantizma i fantastike, svojih motivacija podsviješću što počinju zamjenjivati socijalne motivacije. Dok Turgenjev poetizira svijet koji opisuje, a Tolstoj pokušava prodrijeti u dušu svojih likova, Dostojevski dokumentarnoj građi pridaje novo značenje - filozofsko. Svojim razgovorima s nepostojećim anticipira buduće junake u čijim će se podvojenim svijestima odvijati cijeli dijalozi. "Antijunak", kako ga naziva Dostojevski, u dijaloškoj formi razmišlja o društvenim i polotičkim idejama svog vremena, o socijalizmu, suprotstavlja se civilizaciji i poriče čak i sam pojam "progresa" koji se uz nju vezuje, polemizira s Černiševskim i njegovom teorijom "razumnog egoizma" (parodirat će je Dostojevski u liku Lužina u Zločinu i kazni).

Monološka forma omogućuje Dostojevskom da neograničeno istražuje misaoni i emocionalni svijet svog "antijunaka" te da iskaže odrađene filozofske, etičke i estetske sudove koji su uvijek u dijaloškom suodnosu s tuđim idejama i mišljenjima. Glazbena načela kompozicije razvit će Dostojevski u svom romanu Zločin i kazna (1866).

U središtu romana nalazi se lik bivšeg studenta, dobrovoljnog osamljenikaotuđenog od društva, "poniženog i uvrijeđenog", no i ogorčenog filozofa zločinca Rodiona Raskoljnikova. On u svojoj potkrovnoj sobici, koja je više nalik na grob negoli na sobu, razvija intelektualnu teoriju natčovjeka prema kojoj je sve dopušteno, pa i "krv po savjesti". Da bi provjerio svoju teoriju, da bi dokazao sebi da nije tek pripadnik mase, "materijala", Raskoljnikov ubija staru lihvaricu. Nakon počinjenog ubojstva ne može izdržati moralni i psihološki pritisak, kaje se i predaje vlastima. Svi postupci Raskoljnikova, a ponajprije ubojstvo, motivirani su višestruko, a ni jedna od motivacija nije potpuna ili dominantna. Ubojstvo starice "intelektualna" je odluka Raskoljnikova, provjera njegove teorije, ali se ono istovremano motivira i psihološki i socijalno. Sudbina Raskoljnikova isprepleće se sa sudbinama drugih "poniženih i uvrijeđenih" stanovnika prijestolnica i one uvjetuju i opravdavaju njegov postupak. Isprepliće se sa sudbinom pijanog i nesretnog Marmeladova, njegove smrtno bolesne žene Katerine Ivanove i djece čija je budućnost pijanstvo, tuberkuloza ili prostitucija. Na prostituciju se odlučuje i Sonja, kći Marmeladova, da bi spasila obitelj, a Raskoljnikov, svestan veličine Sonjine žrtve, uviđa i njenu uzaludnost. Na žrtvu su primorane i majka i sestra Raskoljnikova, Dunja koja je spremna na ponižavajući brak s mrskim i ograničenim Lužinom da bi osigurala bratu budućnost. Puljherija Aleksandrova, majka Raskoljnikova, odobrava taj brak kao jedini mogući izlaz iz situacije u kojoj se obitelj našla. Raskoljnikov pak Dunjin brak poistovjećuje sa Sonjinom prostitucijom, ne prihvaća žrtvu svjestan da je i taj izlaz tek prividan, jedan od mogućih kompromisa s vlastitom savješću. Scena s pijanom djevojkom koju Raskoljnikov slučajno sreće na svom lutanju petrogradskim ulicama, a čija je propast samo pitanje vremena, kao da dokazuje da sudbina Marmeladovih, Sonje, Dunje nije samo slučajna, već neizbježna. To je dodatni moment koji ga potiče da učini "ono".

Neumitnost propasti većine tih ljudi uvjetuje neimaština, nedostatak novca. Stara zla lihvarica posjeduje novac, koji bi spasio živote mnogih, i Raskoljnikov ga ne želi za sebe samoga. Socijalno zlo velikog grada potiče Raskoljnikova na zločin. Svaki od likova pokušava naći svoje rješenje, svoj izlaz iz bezizlazne situacije šti ih stvara veliki grad. Njihove životne priče prepleću se s onom o Raskoljnikovu, vode prema problemu koji njega muči, podržavaju ga u njegovoj odluci, naglašavaju bezizglednost njegove situacije, psihološki, emocionalno i socijalno pripremaju ga na zločin. Život Lužina zasnovan je na ideji "razumnog egoizma" koji čak i samom Raskoljnikovu zvuči kao strašna parodija njegovih vlastitih ideja. Marmeladov je pak suprotstavljen Raskoljnikovu svojom pokornošću pred sudbinom i vjerom koju ne gubi čak ni onda kada je potpuno svjestan vlastite konačne propasti.

Sav roman protječe u dijalogu. Dijalog je ili stvaran - Raskoljnikova sa Sonjom, s istražiteljam, sa Svidrigajlovim, ili pak unutrašnji kao monolog Raskoljnikova, što prelazi u dijalog. Gotovo sva zbivanja romana upoznajemo prelomljena kroz svijest Raskoljnikova.

Kriminalistička fabula, koju je u Zločinu i kazni Dostojevski prvi put upotrijebio, služi iskazivanju etičkih, moralnih i filozofskih ideja, a i za postavljanje aktualnih društvenih pitanja Rusije tog vremena, pitanja pijanstva, prostitucije, obitelji, sudstva itd. Fabula je cjelovita i završena - Raskoljnikov se kaje, odriče svojih ideja o natčovjeku, i u Sibiru, sa Sonjom koja ga prati, čita evanđelje, no pitanja koja postavlja roman ostaju otvorena.

Mjesto radnje je Petrograd koji se bitno razlikuje od Pariza. Dok je u Parizu opisivano siromašno građanstvi i puk, ali koliko god ti ljudi bili siromašni ne mogu se mjeriti sa bijedom ljudi iz Petrograda. Likovi koje Dostojevski opisuje na samom su dnu svega, toliko jadni i toliko siromašni da se ne mogu čak ni približno usporediti sa siromašnim pariškim pukom. Sve je svedeno na krajnju bijedu.

"Vani je bila strašna žega, a uz to i sparina, gužva, na sve strane vapno, skele, opeke, prašina i onaj posebni ljetni zadah što je dobro poznat svakom Petrograđaninu koji nije kadar unajmiti ljetnikovac - sve to neugodno uzdrma ionako već rastrojene mladićeve živce. Nepodnošljiv zadah iz krčma kojih u tom dijelu gradu ima sva sila, i pijanci koje je neprestance susretao iako je bio radni dan, dopunjavahu odvratan i turoban kolorit prizora."

"Doduše, ta je gradska četvrt bila takva da je tu bilo teško koga iznenaditi odjećom. Sijenska tržnica u blizini, mnoštvo stanovitih lokala i uglavnom

Čak i vlasnici velikih kuća koji su iznajmljivali stanove bili su siromašni i svedeni na krajnju bijedu, što se vidi po sobama koje su iznajmljivali:

"Bijaše to majušna prostorijica, pet - šest koraka dugačka, neobično jadna, s onim svojim žućkastim, prašnim tapetama, na mnogim mjestima odlijepljenim od zida, i toliko niska da se malo viši čovjek osjećao u njoj tjeskobno te mu se sve nekako činilo da će udariti glavom o strop. Kakva soba, takvo i pokućstvo: tri stara stolca, prilično trošna, u kutu obojen stol na kojemu ležaše nekoliko bilježnica i knjiga; već po tome koliko su bile zaprašene vidjelo se da ih već odavna ničija ruka nije taknula; i napokon glomazna sofa, nekoć presvučena cicom a sad sva izderana, zapremala je gotovo cijeli zid i pola širine cijele sobe te služila Raskoljnikovu kao postelja..."

Raskoljnikov je vrlo povučen u sebe i neki svoj svijet, rijetko s kim puno govori, ali zato pažljivo sluša sve što mu sugovornik priča

"Usput rečeno, bio je neobično pristao, divnih tamnih očiju, kestenjaste kose, povisok, vitak i sjenit. Ali uskoro je utonuo u nekakvu duboku zamišljenost, bolje reći - čak u nekakav zanos, i pošto dalje ne primjećujući više ništa oko sebe, pa i ne želeći ništa primijetiti. Kadikad bi samo nešto promrmljao sebi pod nos, iz one svoje navike da razgovara sam sa sobom što ju je malo prije bio i sam priznao. U ovom je času znao da mu se misli na mahove brkaju i da je malaksao: već je drugi dan kako nije gotovo ništa okusio. Toliko je bio bijedno obučen da bi se neki drugi čovjek, čak i naviknut na pohabanost, stidio da u po bijela dana izađe na ulicu u takvim dronjcima."
"Raskoljnikov nije bio navikao na svjetinu i, kako već rekosmo, klonio se svakog društva, pogotovo u posljednje vrijeme. Ali sada ga najednom nešto privuklo ljudima. Kao da se u njemu zbivalo nešto novo, a u isti mah kao da se nekako zaželio ljudi..."

"Zanimljivo je da se Raskoljnikov, dok je studirao, nije gotovo ni s kim družio, od svih se tuđio, nikom nije odlazio u posjete i nerado je dočekivao goste. Uostalom, uskoro su se i od njega svi odbili. Nije sudjelovao ni u zajedničkim sastancima, ni u razgovorima, ni u zabavama, ni u bilo čemu drugome. Učio je mnogo, nije se štedio i stoga su ga poštovali, ali ga nitko nije volio. Bio je vrlo siromašan i nekako nadmetno uznosit i suzdržljiv; kao da je pred svima nešto tajio."

Puno toga o Raskoljnikovu saznajemo i od Razumihina:

"Rodiona poznajem godinu i pol dana: natmuren je, mrk, uznosit i ohol; u posljednje je vrijeme (a možda i znatno ranije) nepovjerljiv i sklon hipohondriji. Velikodušan je i dobar. Nerado iskazuje osjećaje i radije će biti okrutan nego da riječima iskaže što mu je na srcu. Inače, ponekad uopće nije hipohondar, nego je naprosto hladan i besćutan, u čemu ide sve do nečovječnosti, baš kao da se u njemu redom smjenjuju dva suprotna karaktera. Ponekad ne možeš riječi izvući iz njega! Nikad nema vremana, neprestano mu netko nešto smeta, ništa ne radi. Nije podrugljiv, ali ne zato što nema duha, nego baš kao da nema vremena za takve tričarije. Ne sluša do kraja što mu govore. Nikada se na zanima za ono što u tom trenutku zanima sve druge. Neizmjerno cijeni sam sebe, a čini se da ima donekle i pravo..."

Aljona Ivanova bila je starica koju je Raskoljnikov ubio. Ona je u zajam uzimala sve što bi joj neki student ponudio i davala mu novac, tj. kada bi netko došao u poziciju da nešto mora prodati ako ne želi ostati gladan odlazio bi Aljoni Ivanovoj i davao joj neki svoj predmet u zajam
"Bijaše to sitna suhonjava bakica od svojih šezdeset godina, živahnih i pakosnih očiju, malog šiljastog nosa, gologlava. Bjeličasta, ponešto progrušana kosa, bijaše joj obilato namazana uljem. Tanak i dugačak vrat nalik na kokošju nogu bijaše omotala nekakvom flanelskom krpom, a oko ramena joj se, unatoč vrućini, klatio haljetak obrubljen krznom, sav pohaban i požutio. Starica je svaki čas kašljala i hrakala."

"Sila ti je ona - veli - kod nje uvijek možeš dobiti para. Bogata je kao Čifutin, može ti odjednom isplatiti pet tisuća, a ne libi se ni zaloga od jednog rubalja. Mnogo je naših bilo već kod nje. Samo je strašna gadura. I rasprede o tome kako je pakosna i hirovita, kako je dovoljno da jedan dan zakasniš pa da ti propadne zalog. Daje i po četiri puta manje nego što stvar vrijedi, a uzima po pet, pa i po sedam posto kamata na mjesec, i tako dalje. Student se raspričao i spomenuo, između ostaloga, kako baba ima sestru Lizavetu koju ona, onako mala i odurna, svakog časa tuče i drži u pravom ropstvu, kao nejako dijete, premda je Lizaveta natprosječno visoka."

Lizaveta je sestra Aljonina. Nju Raskoljnikov neplanirano ubija jer je došla kod sestre baš u trenu kada je on još bio tamo

"Ta je njihova znanica bila Lizaveta Ivanovna, ili naprosto Lizaveta, kako su je svi zvali, mlađa sestra one iste starice Aljone Ivanovne, udove koleškog registratora i lihvarke kod koje je Raskoljnikov jučer bio založio svoj sat i izveo svoju probu...Odavno je već znao sve o toj Lizaveti, pa i ona je njega donekle poznavala. Bijaše to visoka, nezgrapna, plašljiva i ponizna djevojka, slaboumnica tako reći, od svojih trideset pet godina. Bila je prava ropkinja svoje sestre, radila je dan i noć, strepila je od nje i trpjela čak i batine. Stajala je neodlučno sa zavežljajem u rukama pred trgovčićem i njegovom ženom i pozorno ih slušala. Oni su joj nešto vrlo živahno tumačili. Kad ju je Raskoljnikov iznenada spazio, obuzeo ga je nekakav čudan osjećaj nalik na silno zaprepaštenje, premda u tom susretu nije bilo ničeg čudnovatog."

"Neka nedavno doseljena i osiromašena obitelj prodavala je stvari, odjeću i ostalo, sve samo za žene. Kako se takva roba ne prodaje dobro na tržnici, tražili su preprodavača, a Lizaveta se time bavila: uzimala je robu u komisiju, zastupala svoje mušterije i imala veliku praksu zato što je bila vrlo poštena i svagda kazivala posljednju cijenu: koju cijenu odredi pri njoj i ostane. Općenito je malo govorila i, kako već rekosmo, bila je vrlo skromna i plašljiva."

"Lizaveta pak nije iz činovničkog staleža nego obična pučanka, stara djevojka, strašno nezgrapna, vrlo visoka rasta, dugačkih, nekako iskrenutih nožurda, vazda u izgaženim cipelama od jareće kože, ali uvijek vrlo čista. Student se pak najviše čudio i smijao tome što je Lizaveta svaki čas trudna. -Pa kako, veliš da je grdoba? - pripomene oficir. - Jest, crna je u licu, rekao bi da je prerušen vojnik, ali, znaš, nipošto nije grdoba. Ima neko dobro lice i oči. Još kako. Dokaz ti je što se mnogima sviđa. Vrlo je mirna, krotka, bezazlena, pokorna, na sve pristaje. A smiješak joj je čak i vrlo lijep. - Pa kao da se i tebi sviđa? - nasmije se oficir. - Samo zato što je čudna. Nego, znaš što ću ti reći. Ja bih tu prokletu babu ubio i opljačkao, i vjeruj mi da me savijest ne bi nimalo pekla - gorljivo nadoveže student."

Marmeladov je čovjek kojega Raskoljnikov sreće slučajno u gostionici i tu započinju njih dvojica razgovor i "sprijateljuju se".

"Bijaše to čovjek koji je prevalio pedesetu, srednjeg rasta i čvrste građe, prosijed i dobrano čelav, žut, čak i zelenkast u licu podbuhlom od neprestana pijančevanja, nabreklih vjeđa iza kojih su se caklile, kao pukotinice uske, ali živahne zakrvavljene oči. Međutim, bilo je nešto na njemu vrlo čudno; u pogledu mu je blistao čak nekakav zanos - a valjda i razum i pamet - ali u isto vrijeme kao da je prosijavala i ludost. Na njemu bijaše star, posve pohaban crn frak s kojega su bila pootpadala poceta. Samo se još kako-tako držalo jedno jedino puce, koje je zakopčavao želeći očito ostati pristojan. Ispod prsluka od nankina visio mu je plastron, sav zgužvan, zamazan i ispolijevan. Bio je obrijan, kao činovnik, ali već poodavno, tako da mu je po licu bila gusto izbila sivkasta čekinjasta dlaka. Pa i u njegovim manirima zapažalo se zaista nešto dostojanstveno činovnički. Ali je bio nemiran, mrsio je kosu i pokatkad ojađeno podupirao objema rukama glavu naslanjajući se poderanim laktovima na ispolijevani i ljepljivi stol."

"Pridigne se, posrne, dohvati svoju staklenku i čašicu i sjedne do mladića, malko ukoso od njega. Bio je pripit, ali je govorio glatko i tečno, samo je na mahove zapinjao i otezao u govoru. Čak je nekako pohlepno saletio Raskoljnikova, baš kao da nije ni on već mjesec dana ni s kim razgovarao.

Katerina Ivanova bila je Marmeladova žena, vrlo nervozna, ali uredna i pobožna. Čak mi se učinila i vrlo hladnom kada je Marmeladov umro

"Bijaše to strašno mršava žena, tanka, povisoka i skladno građena, još i sad divne kestenjaste kose, a obrazi joj zaista bijahu osuti crvenim pjegama. Hodala je gore-dolje po svojoj maloj sobi ruku stisnutih na prsima, ispucalih usana, dišući nepravilno i isprekinano. Oči joj bijahu užagrene kao u vrućici, ali pogled joj bijaše oštar i ukočen. Bolno se doimalo to sušičavo i uzbuđeno lice pri posljednjim zrakama krnjatka svijeće što su treperile na njemu. Raskoljnikovu se učini da joj nije više od trideset godina, zaista joj Marmeladov nije bio par...Nije čula ni opazila došljake; reklo bi se da je nekako zanesena, niti što čuje niti vidi."

Dunja je Raskoljnikova sestra koja se, da bi pomogla bratu, želi udati za Lužina - čovjeka kojega ne voli.

"To ti je čvrsta, razborita, strpljiva i velikodušna djevojka, ali vatrena srca, što sam već odavno uočila kod nje. Naravno, tu ni s njene ni s njegove strane nema neke osobite ljubavi, ali Dunja nije samo pametna djevojka nego je u isti mah i plemenito stvorenje, pravi anđeo, i smatrat će svojom dužnošću da usreći muža, koji će se sa svoje strane brinuti za njenu sreću, o čemu za sad nema mnogo razloga da sumnjamo, iako valja priznati da smo sve skupa obavili navrat-nanos. Osim toga, to je vrlo promišljen čovjek pa će, naravno, i sam uvidjeti da će mu sreća u braku biti utoliko pouzdanija ukoliko Dunječka bude s njim sretnija."

"Avdotja Romanovna bijaše izvanredno lijepa - visoka, divnog stasa, snažna, samouvjerena, što se očitovalo u svakoj njenoj gesti, ali što inače nije oduzimalo njenim kreznjama ništa od njihove gipkosti i ljupkosti. U licu je nalikovala na brata, ali bi se moglo čak reći da je prava ljepotica. Kosa joj bijaše tamno plava, malo svijetlija nego u brata; oči gotovo crne, sjajne, ponosite, a u isti mah gdjekad, na trenutke, neobično dobre. Bila je blijeda, ali joj bljedoća nije bila nezdrava, lice joj blistalo od svježine i zdravlja. Imala je prilično malena usta, a donja usna, svježa i rumena, bijaše joj malčice isturena, zajedno s bradom - jedina nepravilnost na tom krasnom licu, nepravilnost koja mu je, međutim, pridavala nekakvu osebujnost i, pored ostalog stanovitu uznositost. Izraz na licu bijaše joj svagda prije ozbiljan i zamišljen nego vedar, ali kako je samo tom licu pristajao osmijeh, kako mu je pristajao smijeh, vedar, mladenački, noebuzdan!"

Lužin je bio čovjek za kojeg se Dunja trebala udati. On je htio siromašnu ženu kojoj će moći zapovijedati, a koja će mu se za uzvrat klanjati i klečiti pred njim, te mu beskonačno zahvaljivati što ju je izbavio iz siromaštva.

"Čovjek je pouzdan i imućan, služi na dva mjesta i već ima svoj kapital. Ima doduše četrdest pet godina, ali je prilično ugodne vanjštine i još se može svidjeti ženama, pa i inače je noebično ozbiljan i pristojan, samo što je malko mrgodan i nekako uznosit. Ali možda se to samo tako čini na prvi pogled."

"Petar Petrovič je, sudeći bar po mnogim znacima, neobično čestit čovjek. Kad nas je prvi put posjetio, kazao nam je da je praktičan čovjek, ali da u mnogo čemu pristaje, kao što je sam rekao, "uz shvaćanja naših mladih naraštaja" i da je neprijatelj svih predrasuda. I još je štošta kazao jer, čini mi se, pomalo tašt i voli da ga drugi slušaju, ali to gotovo da i nije neka mana. Ja, dakako, nisam bogzna što shvatila, ali mi je Dunja kazala da nije doduše osobito naobražen, ali da je pametan i , čini se, dobar."

"Čak bi mu se i osobna spoznaja, možda isuviše samodopadna, o ugodnoj promjenina bolje, mogla oprostiti u takvoj prilici zato što je Petar Petrovič igrao ulogu zaručnika. Cijelo mu je odijelo bilo netom sašiveno i sve je na njemu bilo lijepo, samo je, možda, bilo suviše novo i suviše odavalo određenu svrhu. Čak je i gizdelinski, novi novcati cilindar svjedočio o toj svrsi: Petar Petrovič je postupao s njim nekako odveć obzirno i držao ga u rukama suviše oprezno. Pa i prekrasne rukavice, originalne Louvainove proizvodnje, rukavice boje jorgovana, svjedočile su to isto, ako ničim drugim a ono time što ih nije navlačio nego samo nosio na rukama, za paradu. U svoj odjeći Petra Petroviča prevladavale su svijetle i mladena- čke boje. Na njemu bijaše zgodan svijetlosmeđ ljetni kaput, tanke hlače svijetle boje, isto takav Page Rankingšnjak, netom kupljena fina košulja, posve lagana batistena kravata s ružičastim prugama, a što je najljepše - sve je to čak i pristajalo licu Petra Petroviča. Njegovo lice, neobično svježe i, štoviše, lijepo, ionako se doimalo mlađim od četrdeset pet godina. Tamni zalisci zgodno su ga osjenčavali s obje strane, nalikujući na dva kotleta, i vrlo se lijepo zgušnjavali oko glatko izbrijane blistave brade. Čak ni kosa, uostalom tek malo progrušana, a počešljana i nakovrčana kod frizera, nije zbog toga bila ni manje smiješna niti mu je pridavala glup izraz, kao što obično biva kad se nakovrča kosa, jer onda čovjek neminovno nalikuje na Nijemca koji ide na vjenčanje. Ako je u tom prilično lijepom i ozbiljnom obličju i bilo nečeg neugodnog i odbojnog, tome su bili krivi neki drugi uzroci."