|
 BELEŠKA O PISCU: Ivo Andrić, jedan je unikatni primer hrvatsko-bosansko-srpskog pisca rođen 1892. u Dolcu pokraj Travnika u siromašnoj porodici, a umro 1975. u Beogradu. Detinjstvo provodi u Višegradu gde i završava osnovnu školu. Gimnaziju završava u Sarajevu, a studira u Zagrebu, Beču i Krakovu da bi 1924. u Gracu doktorirao disertacijom «O duhovnom životu Bosne pod Turcima». Bio je član «Mlade Bosne» te za vrijeme Prvog svetskog rata biva zatvoren. Nakon Prvog svetskog rata 1918. sa još nekoliko književnika u Zagrebu pokreće časopis «Književni jug». U razdoblju između dva rata je u diplomatskoj službi, a kada počinje Drugi svetski rat povlači se u Beograd gde se za vrijeme okupacije ne sudeluje u javnom i kulturnom životu. Nakon rata postaje narodni poslanik i prvi predsednik «Saveza književnika Jugoslavije». Napokon 1961. je dobio priznanje za svoja književna ostvarenja kada mu uručena Nobelova nagrada za književnost.
Ivo Andrić je pisao pjesme, romane, pripovijetke i eseje. Andrić svoje književno stvaralaštvo otkriva javnosti kao maturant kada 1911. objavljuje prve stihove u časopisu «Bosanska vila». Književno priznanje i ime ostvaruje ciklusom pjesama u zborniku «Hrvatska mlada lirika» (1914.). Njegov opus možemo podijeliti u tri etape tj. faze. Prva, rana faza (prijeratna) započinje upravo 1911. i traje do 1920. u toj fazi prevladavaju poezija i poetska proza, a dela stvorena u toj fazi su zbirke pjesama u prozi «Ex Ponto» (1918.) i «Nemiri» (1920.). U razdoblju između dva rata se okreće isključivo prozi te objavljuje zbirku pripovijedaka «Put Alije Đerzeleza» (1920.) i tri knjige sa naslovom «Pripovetke» (1924., 1931., 1936.) sa tematikom iz prošlosti Bosne turske i austrijske vlasti. Nakon Drugog svetskog rata objavljuje romane «Na Drini ćuprija» (1945.), «Travnička hronika» (1945.), «Gospođica» (1945.), «Prokleta avlija» (1953.), zbirke pripovijedaka «Nove pripovetke» (1948.), «Priča o vezirovom slonu» (1948.), «Lica»
(1960.) i dr. Kao što je ranije spomenuto uz beletristički rad bavio se i publicističkim i esejističkim radom.
Danas, ali i prije se povlači pitanje narodne pripadnosti Ive Andrića (prethodno napisano «hrvatsko-bosansko-srpski pisac»). Godinama su se oko Andrića množile nejasnoće i kontroverze. Primerice: je li ustrajavao u jugoslavenstvu zbog vernosti mladenačkim idealima, ili zbog karijere, ili zbog čega drugog? Je li ostao dosljedno Jugoslaven ili je možda i njemu jugoslavenstvo bilo samo prijelaz prema srpstvu? Nadalje, je li svoj bijeg od hrvatstva u sebi ikada prebolio, ili je bio spreman da mu se vrati u nekom povoljnom trenutku, koji međutim nije doživio? Je li se 1941. zaista nameravao vratiti u Zagreb i staviti na raspolaganje vladi NDH, do čega nije došlo samo zato jer to vlada NDH nije prihvatila? Ili do toga nije došlo jer su ratna zbivanja ubrzo, prije nego što je do realizacije te namere došlo, upozorila pronicljiva diplomata, da će tijek događaja opravdati njegovo ostajanje u Beogradu? Izbjegavanjem da se očituje o tim pitanjima, Andrić kao da je još i poticao, da takvih nejasnoća i kontroverzi bude što više, da bi se najzad i otvoreno postavilo pitanje o njegovoj osobnoj nacionalnoj pripadnosti, kao i o pripadnosti njegova dela. Već je njegov bečki «hommage» Matošu nosio klicu razočaranja, i to upravo u matoševske ideale te premda je još nekoliko godina poslije prvoga rata književno vezan uz Zagreb i hrvatsku književnu sredinu, odlaskom u Beograd i ulaskom u diplomatsku službu Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca sve je intenzivnije nazočan u srpskom književnom životu, prihvativši najzad i srpski jezik. Ipak, nikada nije ekavizirao i leksičko-sintaktički posrbio svoje prve, hrvatskim jezikom pisane radove - pjesme, novele, članke i kritike. Dvije zbirke refleksivnih pjesama u prozi, ispunjenih prigušenim bolom i tragičnim osećajem života («Ex Ponto», «Nemiri»), pripovijetka «Put Alije Đerzeleza» i prva knjiga «Pripovetke» napisane su biranim hrvatskim jezikom, kao i brojni članci i kritike u hrvatskoj periodici tih godina. Sljedeća njegova knjiga, također pod naslovom «Pripovetke» donosi pripovijetke pisane i hrvatskim i srpskim jezikom, tek «Pripovetke» (1936.) pisane su sve do jedne dosljedno srpskim jezikom, kao što su pisana i sva kasnija njegova dela: romani «Na Drini ćuprija», «Travnička hronika» i «Gospođica», pa «Nove pripovetke» (1948), kratki roman «Prokleta avlija», nedovršeni roman «Omerpaša Latas» knjiga refleksivnih zapisa «Znakovi pored puta», koja izlazi posthumno, u sastavu njegovih sabranih dela 1976.
O DELU
Samo delo «Na Drini ćuprija» je sastavljeno od dvadesetičetiri pričice, poglavlja. Koje, iako nisu tematski povezane čine jednu savršeno ispričanu priču jednog malog mesta u srednjoj Bosni od sredine 16. st. pa sve do početka Prvog svetskog rata (1914.). Roman započinje dugim geografskim opisom Višegradskog kraja i navođenjem više legendi o nastanku mosta, od kojih je posebno istaknuta ona o zazidavanju kršćanske dece u jedan od stupova. Porijeklo legende je u nacionalnom mitu, a legende su paralelne tj. imaju kršćansku i muslimansku verziju. Taj most («ćuprija») ima vrlo važnu ulogu u životu meštana Višegrada. On ne samo da spaja dvije obale rijeke već čini Višegrad prometnim čvorištem i daje mu glavno mesto za okupljanja («kapija»). Na početku dela nam se daje uvid u delo i šta nas očekuje. U drugom poglavlju se opisuje prelazak preko rijeke dok nema mosta, tu vidimo bijedu i težak život na tom području pod Turskom vlašću. Naime prije mosta se prelazilo pomoću skele koja nije vozila redovito već je ovisila o volji skelara Jamaka, koji je sakat i gluh na jedno uho, dakle jadan kao i mogućnost prelaska rijeke. No prelazak je ovisio i o vremenskim prilikama tj. čim se rijeka zamuti i poraste preko određene granice skela ne vozi. Kao što znamo Tursko Carstvo je uzimalo danak u krvi od porobljenih zemalja pa tako i Bosne, upravo jedan takav čovek iz Bosne je dospio na visoku službu u Turskoj vojsci (postao je vezir). Budući da mu je u sećanju ostala ružna uspomena na skelu Mehmed paša Sokolović (vezir) je odlučio da se tu na Drini ima napraviti most. Nakon te odluke odmah dolaze stručnjaci i arhitekti sa svih strana svijeta, vojska i glavni nadležnik Abidaga. Abidaga je okrutan, strog i surov čovek koji čak i najmanju grešku i neposlušnost oštro kažnjava, tako da je kažnjenik bio sretan ako je ostao živ. Za radnu snagu su se uzimali ljudi iz okolnih mesta koji su bivali prisiljeni da kuluče (tlaka), čak su i prolaznici morali ostajati dan dva i raditi. Objedi su im bili više nego bijedni kao i sam smeštaj i uveti za rad, naime radili su i zimi osim kada zapada snijeg, a njihove njive su ostajale neobrađene. Ovo sve je rezultiralo pobunom među radnicima, naravno ne otvorenom i izravnom već tihom i možemo reći gerilskom sabotažom radova na mostu. Svi radnici su bili nezadovoljni, ali ih se samo dvoje odvažilo nešto učiniti kako bi prekinuli gradnju, jedan od njih je bio i Srbin Radislav. Oni su sabotiravali radove i širili glas kako vila brodarica ne da da se tu sagradi most. Narod kao narod je prepričavao tu priču te se ona brzo proširila, ali ona biva uništena kada Turski stražari pod pritiskom zapovednika straže Plevljaka, koji na kraju i gubi razum od straha od Abidage, uspijevaju uhvatiti Radislava dok drugi seljak bježi. Radislav je okrutno mučen ne bi li izdao pomagača, ali on ga ne izdaje te biva nabijen na kolac na kojem i umire nakon cjelodnevnog mučenja. Nakon nekog vremena je Abidagu zamenio Arifbeg jer je vezir otkrio kako Abidaga nije plaćao radnicima te da je samim time okrao njega. Arifbeg je bio prava suprotnost Abidagi te su se radovi nastavili i završili bez većih izgreda. Most je napokon dovršen 1571., dakle nakon pet godina. Nakon nekoliko godina u Srbiji izbija buna protiv Turske te se na mostu nalazi straža i podiže se baraka, a na ulazu na most na tzv. kapiji se redovito nalaze glave pogubljenih Srba. Nadalje nalazimo opise poplave i kuge koje su kao nepogode zajedno sa ratom prijetili ljudima i mostu, no most je taj koji uvijek ostaje nepromijenjen i čvrst bez obzira na nepogode. U epizodama o lokalnim ljudima nalazimo i legende poput one kada brak između Fatime Avdagine i Nailbega Hamzića biva dogovoren unatoč Fatiminoj želji i zakletvi kako se nikada neće udati za Nailbega ona se na kapiji mosta odvaja od svadbene procesije i skače u rijeku te tako ostaje u legendi kao najljepša i najmudrija žena Fata Avidagina koja je ostala verna sebi. Kasnije kada Austro-Ugarska Monarhija anektira Bosnu i Hercegovinu u BiH se stvaraju male grupice Turaka koje pružaju otpor, ali prisiljeni na povlačenje prelaze preko mosta i Alihodža Višegradski ugledni musliman (hodža) zbog vrijeđanja i protivljenja vođi bune Karamanliji koji je sa svojim vojnicima zavladao Višegradom završava na ulazu na most sa uhom zakucanim u dasku. Tu započinje doba vladavine Austrije i najprije uzleta i prosperiteta, naime Austrijska okupacija je pokazala pozitivne posljedice svih promena što ih je uvela u svakodnevni život dotad zaostale bosanske sredine. To su red, čistoća, građevinski pothvati, gospodarski prosperitet i pravna sigurnost, koja je proizlazila iz delotvorne upravne i sudske vlasti, za razliku od istočnjačke "pravde" izražene uzrečicom «kadija te tuži, kadija te sudi». Roman se bavi pričama običnih ljudi i njihovim životima te tako upoznajemo mnogo likova iz Višegrada, od domaćih ljudi do Austrijanaca. U vrijeme aneksijske krize kada su hvatali hajduke po cijeloj Bosni u Višegradu je na mostu opet nikla baraka sa stražarima, ali poznati hajduk Jakov Čekrlija je lukavo uz pomoć devojke uspio nasamariti stražara i prebjeći u Srbiju. Nakon toga se osramoćeni vojnik ubija. Epizoda o Lotiki, Austrijanki koja je otvorila hotel u Višegradu sa dolaskom željeznice nam govori o načinu provođenja vremena u ono doba te o zameni stare i male domaće birtije sa velikim prostorijama za opijanje i javno kockanje (prije je bilo zabranjeno kockati). Lotika koja je sama stvorila sve što ima je prava samostalna i odlučna žena novog doba. Ona se sama brine o svemu u hotelu, drži obitelj na okupu te uzdržava rođake koji se još školuju. Kroz nju i njen hotel spoznajemo loše utjecaje zapadne civilizacije koji množe pijanice i besposličare. U jednoj od epizoda se pojavljuje ponovno već ranije spominjani Ćorkan koji radi sve i svašta za neke sitne novce. Njega redovito sinovi imućnijih gazdi opijaju te ga ismijavaju. Tu se također manifestira narodni element jer je prije bilo nepisano pravilo da svako naselje ima svoju «ludu» kojoj se svi smiju. Na kraju te epizode on hoda u ranu zoru po ogradi mosta pa čak i pleše po ogradi. Kada se već poprilično dece iz Višegrada školuje vani (Zagreb, Beč, Budimpešta itd.) oni sa sobom donose u Višegrad ideje o socijalnoj i nacionalnoj revoluciji. U toj epizodi imamo više filozofskih diskusija između nekoliko mladića Herak (socijalista), Stiković (nacionalista) koji piše članke za časopis «Balkan, Srbija i Bosna i Hercegovina» i dr. Upravo preko tih rasprava tj. debata saznajemo o raspoloženju, idealima i željama koje su zahvatile velik dio mladeži Bosne i Hercegovine, ali također i Srbije i Hrvatske. Između Stikovića i Glasičanina se još javlja sukob oko devojke Zore koja je učiteljica u školi u Višegradu, taj sukob počinje kada Stiković zavađa Zoru iako zna da i Glasičanin koji se ne školuje nego već radi i ima neku vrstu veze sa njome, koja je nadasve Platonska i naivno dečja. Kasnije, nakon ljetnih praznika kada se Stiković vraća na fakultet se Glasičanin i Zora mire. Tako godinu dana život teče bez većih i naglih promena. Slijedeće godine početkom ljetnih praznika se ponovno vraćaju studenti pa se i bude stari problemi unutar društva iz Višegrada. Ubrzo se zbiva i atentat na cara Franju Ferdinanda 1. o kojem ljudi saznaju tijekom jednog nedeljnog plesanja i igranja na polju, dakle nevini ljudi su odmah počeli ispaštati tuđu krivicu. S početkom rata svi bježe van Višegrada jer je most strateški važan te Srbi granatiraju naselje. Čak je bilo kasno i za Glasičanina i Zoru budući da on izabire rat na srpskoj strani. Jedino Alihodža najčešće spominjani lik romana ostaje u naselju u svojoj trgovini koja biva razrušena tijekom granatiranja te on svedoči gromoglasnoj detonaciji eksploziva koji su postavili Austrijanci u stupove mosta. On to ipak preživljava, ali na putu kući umire od srčanog udara. Sa njime umiru i stari način života i stare vrijednosti budući da ih on simbolizira i zastupa.
Andrićeva „ Na Drini Ćuprija“ nije roman u klasičnom smislu. Glavni junak je kameni most na Drini (1516.-1914.). Vreme u romanu se deli na 2 perioda: turska i austrijska vladavina. Turska okupacija je 3,5 veka, od odvođenja srpske dece u danku u krvi pa do ulaska austrijske vojske 1878.god.
Period austrijske okupacije traje samo 3,5 decenije, ali to u romanu izgleda drugačije : 1/3 romana opisuje tursku vladavinu, a preostale 2/3 romana su austrijska okupacija. Građa romana je podeljena u 24 glave, a već u 9. glavi je opisan ulazak austrijske vojske u Višegrad.
Andrić prati iz veka u vek raznovrsne promene u kasabi (mali grad) i istorijske događaje (turska vladavina, austrijska vladavina i osvitak I svetskog rata).Sudbine pojedinaca su karakteristične za određene istorijske trenutke i po tome ih je pisac birao (Fatima, Lotika, Milan Glasinčanin, Ali Hodža Mutevelić). Sam most nastaje iz mnogostruke patnje ljudi iz ovog kraja, iz bolnih uspomena velikog vezira Mehmed – paše Sokolovića (Baja)→(koga turci odvode kao 10-godišnjaka 1516. god. u danku u krvi) i iz teškog i mukotrpnog života naših ljudi koji su pod nečuvenim terorom podizali ovaj most. 10-god. dečak je u tuđem svetu promenio ime i veru, postao čuven vojskovođa, carev zet proširene granice turske imperije, ali je čitav život nosio u sebi jedan oštar bol koji ga je često presecao u grudima kao strašno sećanje na onu skelu kada je u danku u krvi prvi put prešao Drinu praćen lelekom majke. Veliki vezir je odlučio da na nekadašnjoj skeli podigne most verujući da će se tako osloboditi tog nejasnog bola u grudima koji ga tišti i pomoći svojim zemljacima.
U opisu izgradnje mosta utkane su slike gorkog rada raje (naroda), svirepost turskih okupatora kao što je glavni nadzornik Abidaga i posle slike turske vlasti u prvih 9 glava dolazi Austro-Ugarska vlast do kraja romana. Za vreme turske vlasti most često postaje krvavo gubilište, ali se za njega vezuju i intimne tragedije,kao što je tragedija Lepe Fatime. Pisac kaže: “Između života ljudi u kasabi i ovoga mosta postoji prisna vekovna veza, njihove su sudbine tako isprepletane da se odvojeno ne daju zamisliti i stoga je priča o postojanju i sudbini mosta, istovremeno priča o životu kasabe, prepliću se istorijsko i legendarno iz naraštaja u naraštaj isto kao što se i kroz sva pričanja o kasabi provlači linija kamenog mosta sa 11 lukova. “Reka Drina je metafora prolaznosti: most, tesani kamen je simbol trajnog, čovekovog..
Interesantan je Alihodža Mutevelić koji je predstavnik nekadašnjeg sloja-feudalnog koji izumire, mudar i oprezan, ali pored saznanja da je tursko prošlo, on ne prihvata nove promene gde ne može da vlada samo jedan turski vazal.
U delu ima dosta pojedinačnih priča i svaka je zasebna umetnička celina: Buntovnik Radisav (tip srpskog slobodarskog seljaštva). Abidaga (simbol turske svireposti), priča o Fatimi, kockar Milan Glasinganin, priča o jevrejki Lotiki koja vodi kafanu kraj mosta. Pojedinačne sudbine ljudi povezane su sa legendama neistorijskim događajima. Most ili saraj grade osvajači, ali on je istovremeno i humana uspomena na nezaboravnog vezira. Pored mosta prolaze ljudi , generacije, a on ostaje postojan i nepromenjiv . Za njega se vezuju istoriska hronika i legende, zabave, dokoni, lokalne atrakcije kao ćorkan, tragedije vojnika Peduna ,da bi se završio sa misaonim Alihodžom, koji doživljava da austrijska mina početkom I sv. rata ruši jedan luk na mostu što je toliko potreslo Alihodžu u dućanu krenuo kući i usput pao mrtav.
Čitava kompozicija romana je u stvari linija samog mosta koji simbolično povezuje renesansni zapad i zaostali istok. Simbolično spaja dve nesigurne obale , samo ta ćuprija i taj kamen stoje kao ćutljivi spomenik prohujalih vremena. Isto vremeno ovaj most kao i onaj na Žepi predstavlja ostvarenje vezira koji je realizovo majstor Antonije, njegovu želju za večitim traganjem za lepotom.
U delu se prepliću teme iz prošlosti i sadašnjosti trenutka što ga čini romanom - hronikom (istorijografski postupak u građi dela, nema prave romaneksne fabule). Istoricizam u delu nije upadljiv, jer se prikazuju kolektivne i pojedinačne sudbine u određenim istorijskim razmacima. Prikazuju se sudbine velikih, značajnih ljudi, ali i malih i beznačajnih ličnosti. Sa sudbinom 4 veka mosta tako su vezane mnogobrojne i sudbine i mašte i narodna verovanja i sujeverja. Naizgled su sudbine junaka nepovezane, i ređaju se kroz vekove jedna za drugom, ali tu se javlja most kao jedna spona koja ih vezuje kroz vekove, jer su sve te pojedinačne sudbine vezane za most. Znači da se javljaju preplitanja legandarnog i istorijskog. Samo neukrotiva Drina krije u sebi simboliku prolaznosti života, nečega što teče, što se menja, a nasuprot njoj most i kamen predstavlja trajnost i večnost čovekovog dela.
Most je simboličan u kidanju granica , spajanju nepovezanog, povezivanju krajnosti, jer njegovi krajevi ne razdvajaju, već približavaju obale i povezuju ljude. Iz toga različiti mostovi kao simbol spajanja su česta inspiracija u Andrićevim delima.
Zaključak
Ovaj roman je pisan ekavicom i na srpskom. Izražaj je prilično jednostavan i lako razumljiv. U delu nalazimo mnogo primera narodnih elemenata, od pjesama i legendi do običaja i svetonazora. Velika važnost se pridaje opisima, kako vanjskim tako i psihološkim. Nema neke osnovne teme i određene fabule, ali ipak nalazimo osnovni «leitmotiv» a to je naravno most. Most nam simbolizira čvrstoću, neprolaznost i postojanost usprkos svim nepogodama. Oko njega se bazira život svih stanovnika Višegrada i uže okolice. U usporedbi s mostom ljudski vijek je kratak i beznačajan te se to ističe u čestim i pomno izabranim trenutcima ljudske nevolje. Roman obiluje realističkim opisima situacija, ljudi, pejzaža i interijera. Jedan od najpoznatijih situacija je zasigurno nabijanje Radislava na kolac. Nadalje nalazimo mnogo simbolike u likovima koji su također i reprezentativni npr. Abidaga-tursko nasilje i brutalnost, Lotika-moderna žena, samouverena i uporna, Herak, Stiković-jugoslavenska revolucija, novi ideali, Ćorkan-nevin čovek ali vrlo nesretan i siromašan, Alihodža-glas razuma kod muslimana i moralni vođa, i dr. Važna činjenica je da je ovaj roman baziran na stvarnim događajima i da on nepristrano prikazuje život u Bosni nekada, da je delo nepristrano nam pokazuje nekritičnost austrijske vlasti kao ostalih prosrpskih pisaca. U cijelom romanu se oseća pravilnost konstrukcije te slijeda događaja uz poneke retrospektivne epizode koje se na kraju stapaju sa trenutačnim. Most kao nijemi svedok pamti prividno slaganje različitih kultura, vera i naroda dok među njima u stvari vlada antagonizam. Najveći je sraz dvaju civilizacija, istočne i zapadne. Most je, zapravo, postojana, jedina nepromenljiva, večita točka na kojoj se napetosti i komešanje što rađaju sukobe (na nivou likova i na nivou država) oseća i vidi jasnije nego drugde.
Meni se ovo delo vrlo jako svidelo jer na specifičan i nadasve originalan način svedoči o povijesti Bosne i Hercegovine. Dojmili su me se njegovi verni opisi i vešto i postepeno uvođenje čitaoca u radnju, naime čitajući ovo delo čitalac vrlo lako shvaća situaciju i okolnosti zahvaljujući Andrićevom pristupačnom i izravnom stilu. Epizode koje su kod mene ostavile najjači utisak su zasigurno 19. i 23. u kojima Andrić predstavlja stavove jugoslavenstva i socijalizma, ali iako je bio njihov zagovornik dopušta si i njihovu kritiku tj. sagledava ih i sa druge strane. U toj epizodi (19.) otkriva zaluđenost i preveliku idolizaciju i idealizaciju ideja koje su osuđene da samo ostanu ideje dokle god postoji ljudska želja i nagon za individualnošću i očuvanju tradicija. 23. epizoda nam donosi uvid u prve dana Prvoga svetskog rata na tom području, opis tih događaja se vrši pomno izabranim riječima koje dopiru do same srži osećaja bespomoćnosti i očaja koji vladaju u nevinu narodu ionako već napaćenom i ratom uništenim.
Naravno da bi se o ovom delu dalo još puno toga reći jer je ono jedno od tih nikada do kraja izanaliziranih i raščlanjenih umetničko-povijesnih ostvarenja.
 |
RSS link na komentare
Joj... Treba da citam ovu knjigu...
